Imala sam 10 godina manje dok sam se s njim svađala zbog rečenice “Kako je drugima, meni je super!” i tako svaki put kad bi istu prevalio preko usta. Nikako se nisam mirila s tim opravdanjem. Ni onda ni sada.
Iako znam da je to normalno i u ljudskoj prirodi, ne volim uspoređivati živote i priče jer smatram da smo svi različiti i nemamo jednake niti početke niti sredine niti krajeve. Da, meni je sigurno super u odnosu na nekog. Jednako tako mi je u odnosu na nekog trećeg život užasan. Ali, je li stvarno tako? Odakle to, kako i zašto uopće da to mjerim?
Zarađujem više od nekog i višestruko manje od nekog drugog, i kako mogu time biti zadovoljna? Pa, lako.
Prestanem uspoređivati i gledam samo svoja posla, svoj novac i potrebe. Bitno je da su moje osnovne potrebe za materijalnim i nematerijalnim zadovoljene i meni je onda genijalno, bez obzira što neko drugi na to rekao ili s koje pozicije to gledao. Naravno, dok niko nije (namjerno) psihički ili fizički povrijeđen zbog nečega u mom životu.
“Kako je drugima, meni je super!” rečenica je kojom se on uvijek opravdavao za svoje neuspjehe i nesreću i time nije mislio, naravno, na ljude koji su se potrudili biti tamo gdje jesu u životu ili su krvavo radili da bi zaradili za nešto.
Ta rečenica uvijek je označavala da je njemu odlično biti nesretan i neuspješan u odnosu na ljude koji, recimo, imaju neku bolest, gladni su i siromašni. Ili nisu uspjeli niti upisati fakultet koji je on završio, pa samim time i raditi isti posao. Uvijek usporedba s onima kojima je gore.
Normalno je reći da mi je u životu odlično jer nemam rak i ne umirem, ali trebam li se time zadovoljiti? I znači li to da je život onih koji su bolesni ili siromašni potpuno promašen? Ne.
Smatram da svakome u njegovom životu može biti dobro ako se potrudi to tako gledati i iskoristiti maksimalno ono što mu je dato. Uvijek će biti ekstremnih primjera, bolesti i siromaštva, a ja ih iskorijeniti, ma koliko to željela, ne mogu. Ali zbog toga kakav je svijet oko mene ne bih trebala pristajati na manje i utvarati se da sam zadovoljna svojim životom u odnosu na druge. Jedina referentna tačka, ako već moram uspoređivati, trebalo bi mi biti kako se osjećam ili jesam li danas sretnija u odnosu na jučer ili prije godinu dana.
Neko će reći da nisam jer ovo ili ono, ali taj neko ne živi u mojoj koži, jednako kao što ja ne živim u njegovoj.
Jednako tako imam pravo biti nezadovoljna i s onim što imam bez obzira što je neko tamo negdje gladan ili bolestan, to mi ne može niti ne treba jedini razlog za sreću. “Ah, odlično! Ja sad neću više napredovati i raditi da mi bude bolje ili ljepše, jer je tamo negdje neko u goroj životnoj situaciji i meni je bolje.” Nije.
Živim sa sobom, sa svojim uspjesima i neuspjesima, bolestima i zdravljem i najbitnije mi je kako sve to sama doživljavam, a ne neko drugi.
Uvijek je naš život “bolji” ili “gori” od nečijeg, ali to je kriva perspektiva. Važno je kako sami doživljavamo taj svoj život, jesmo li njime zadovoljni, što bismo i kako promijenili, gdje smo danas u odnosu na jučer, kako bismo znali ili pretpostavili gdje ćemo biti sutra.
A to sve možemo bez da se uspoređujemo s drugima. Dovoljno je samo pogledati unutar sebe i osluhnuti kako dišemo i spavamo. Pogledati kakav nam je izraz lica kad nas neko nesvjesno ulovi kamerom. Pogledati si oči u ogledalu kad se ujutro umijemo. Tu nema nikog drugog osim nas samih.
Možda bismo mogli biti zdraviji, finansijski neovisniji, obrazovaniji… Dovoljno je da to sagledamo unutar sebe i razmislimo bi li nas nešto takvo učinilo sretnijim osobama u odnosu na osobe kakve smo trenutno, a ne kakav je komšija sa sprata niže.
Danas je stvarno doba kad izgovorima za nesreću i neuspjehe nema mjesta. Informacije su nam dostupnije nego ikada, alata i znanja ima na svakom koraku, a ako i dalje pribjegavamo izgovorima znači da smo se pomirili s lošijom verzijom svog života i da smo odustali. Da nema volje.
A ako nema volje, onda uzalud sve što nam je nadohvat ruke, jer su nam ruke tada nemoćne i nesposobne.
Do idućeg puta, budite sami sebi referentna točka.
Zagrljaj,
A.
Autorica: Ana Kolar (Lola magazin)
